E, sad, da ne spoilam, uglavnom, nekako se isposluje novo tajno glasanje u ponedjeljak i ona ima vremena samo vikend, da obiđe 16 radnika, tj. bar 9 za koje misli da bi mogli glasati za nju, i da ih nekako uvjeri da promijene svoje mišljenje.
Dakle, kažu vam u firmi nešto tipa:
"Ili ćemo smanjiti svima plaće 20% ili ćemo otpustiti troje ljudi" ili
"Otpustiti ćemo jednog djelatnika (ovisno sad o veličini firme, naravno) ili ćete dobiti jednokratni bonus 1000 ojra"
bla bla
bla bla, sve kombinacije....
Što bi kod nas izazvalo ljudskost, suosjećajnost, ili opet, brigu za svoju obitelj (kome ne treba 1000 ojra, halo??? ), važnost svakog novčića koji ulazi u kuću, i što on znači za tvoje dijete, režije, dug, kredit,...????
U svakoj firmi gdje sam radio, vidio sam slične slučajeve, gdje se "rezalo" nemilice, gašeni su cijeli odjeli, ljudi otpuštani, iznenada, u petak, u 15:50 i slične stvari... Ali, naravno, nigdje nije dan direktan izbor ljudima, to su uvijek odluke uprave, vlasnika ili koga već "gore"...
Sad se zapitajte, što, stvarno, što bi rekli, kad bi se ispred vas stavio direktan izbor "1000 ojra vama ili jedan radnik dobija otkaz", ili, primjerenije možda za naše podneblje i realnije, "20% manja plaća svima, ili tamo neki radnici dobiju otkaz " ????
Priznajte da dilema postoji, he he...
Netko bi rekao, 'e, a ovisi koji radnik je u pitanju' !! :-)
Neki dan sam pročitao zanimljivu knjigu, volim čitati ove kojekakve, ja ih zovem "psiho" knjige, koje pišu psiholozi, o kojekakvim istraživanjima ljudskog ponašanja, i kako reagiramo na neke stvari, koliko na to utječe naša podsvijest, koliko naše odluke ovise o nama samima, ili o našem odgoju, rasi, sredini, obrazovanju,....
E, da, dakle, riječ je o dvije knjige, pisac je Richard Wiseman, a knjige su "59 Seconds: Change Your Life in Under a Minute"
i "Quirkology: How We Discover the Big Truths in Small Things".
Preporučam ih svima za čitanje, ja sam svaki dan čitao po 1-2 poglavlja, pa onda sutradan ekipi na poslu "prodavao" fore i analizirao ih, i prepričavao primjere iz knjige sad me zovu "Frojd". :-)
Dakle, zanimljiva su istraživanja, koja su radili psiholozi, o tome, kad ljudi pomažu drugima, što utječe na to ?? Uglavnom, pojavljuje se teza pomaganja ako dolazi do "sličnosti".
Meni jedan od dobrih primjera je istraživanje koje je radio Peter Suedfield sa kolegama, sa sveučilišta Rutgers u New Yersey-u. U travnju 1971, više od 200.000 prosvjednika je došlo u Washington zbog Nixonovog stava o Vijetnamu.
Istraživači su pripremili glumca, sa dugom kosom, brkovima, i obukli ga u "hip" odjeću, i dali mu u ruke transparent "Dole Nixon". Onda su ga poslali u gužvu zajedno sa ženskom glumicom i slijedećim zadatkom: U određenom trenutku, glumac sjedne dole kao da mu je loše, a ženska pomagačica pita okolo prosvjednike da joj pomognu, ali po točno određenom scenariju:
U početku, upitala je prosvjednika da pomogne njenom bolesnom prijatelju. Ako je prosvjednik spreman pružiti pomoć, ona je tada zamolila za pomoć u prebacivanju njezina prijatelja daleko od gužve. Oni koji su se složili su zatim zamoljeni da joj pomognu odvesti prijatelja do najbliže stanice za hitnu pomoć. Ako je prosvjednik i dalje otišao s njima i po tom zahtjevu, glumac traži pomoć u odlasku do kuće, udaljenoj 15 km. Konačno, oni prosvjednici koji su naveli da su spremni napraviti i taj "izlet" su zamoljeni da kupe potrebne autobusne karte. U ovom trenutku, navodno bolestan glumac je napravio nagli i neočekivani oporavak; prosvjedniku su zahvalili i rekli mu da pomoć više nije potrebna.
Da bi otkrili povezanost između davanja pomoći i sličnosti, istraživači su ponovili sve, ali pod drukčijim okolnostima. Ovaj put, glumac je nosio transparent "Podrška Nixonu", imao je kratku kosu, bez brkova, bez "hip" robe, obučen više konzervativno (sportska košulja, hlače, mokasinke,...). Jedina stvar koja se nije mijenjala je scenario o traženju pomoći, opet su išli točno po istom redoslijedu zahtijeva (van gužve, hitna pomoć, kuća, karta za autobus).
Ova dva uvjeta su dala vrlo različite razine pomoći. Kad je glumac izgledao kao mirovni prosvjednik, kao i većina ostalih, većina prosvjednika su bili 'Dobri Samaritanci', mnogo ih je ponudilo pomoć, vožnju kući ili novac za autobus.
Totalno suprotna situacija, kad je glumac glatko izbrijan i konzervativno odjeven. Odjednom, ljubazni mirovni prosvjednici su daleko manje spremni pomoći. Potreba za pomoći je potpuno ista, ali sada je glumac bio jedan od "oporbe".
Studija pokazuje jednostavan, ali moćan koncept. Mi pomažemo ljudima koji su poput nas. Desetljeća eksperimenata koji uključuju kečapom pokrivene studente koji leže na ulici tražeći pomoć su pokazali isti učinak opet i opet. Ljudi su najveći altruisti kada su oni koji trebaju pomoć slične dobi, iz iste sredine, modnog stila i sl. To sve ima smisla s evolucijskog gledišta. Ljudi koji izgledaju i ponašaju se kao mi imaju veću vjerojatnost od drugih da su genetski povezani s nama, ili barem da su iz istog plemena, i tako se vidi kako se više može zaslužiti naša dobra volja.
Nešto se mislim, kako bi prošli ovi glumci da dođu danas pred Savsku 66 sa transparentom tipa "Dole xxxxx" ili "Gore yyyy", ovisno o opciji... Ja mislim da ne bi ovaj ni stigao da se pretvara da mu je loše, već bi mu stvarno bilo loše od polupane glavušine.
Još jedna luđa studija, koja pokazuje sličan efekat, gdje su istraživali način kako europski vozači sviraju sa svojim auto-sirenama. Lik i ženska su uzeli auto, i vozili se po Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj i Italiji. Vozili su kroz različite gradove otrpilike istih veličina, i nastojali da budu prvi na semaforu, kad je upaljeno crveno svjetlo. Kad se svjetlo prebaci na zeleno, oni su jednostavno sjedili u autu, i zapisivali i mjerili kako će vozač koji je direktno iza njih reagirati, kako će svirnuti, vrijeme do prve sirene, trajanje i sl. Malo opasna studija, ali preživjeli su, he he (mislim, stvarno, šta tim psiholozima svašta padne na pamet).
Talijani su se pokazali kao najnestrpljiviji, u prosjeku su svirali nakon 5 sekundi. Španjolci nakon 6 sekundi, Francuzi nakon 7 sekundi, i naravno, Nijemci, gospoda, najstrpljiviji, nakon 7.5 sekundi.
E, sad, u prvom dijelu studije, htjeli su osigurati da istraživanje ne bude opterećeno s tim, da auto pripada određenoj nacionalnosti, pa da to utječe na sviranje, pa su stavili na auto par velikih naljepnica sa znakovima i simbolima Australije, da se prikažu sa nacionalno neutralnim stereotipima. U drugom dijelu studije, tim je zamijenio obilježja Australije sa obilježjima Njemačke, i ponovili proceduru. Ovaj put, Talijani, Španjolci i Francuzi su svirali puno ranije, Talijani već poslije 3 sekunde, a Španjolci i Francuzi nakon 4 sekunde. U Njemačkoj, međutim, je situacija bila skroz drugačija. Sada, nakon gotovo 8 sekundi, su počinjali svirati !!!
Dakle, nešto jednostavno kao obični simbol nacije, naljepnica i slično, je bilo dovoljno da potakne osjećaj sličnosti ili različitosti, i ima značajan utjecaj na vrijeme koje je dovoljno vozačima da podivljaju i počnu nervozno svirati onom ispred sebe.
Obje knjige su pune ovakvih zanimljivih primjera i još zanimljivijih zaključaka, toplo preporučam čitanje obje !!!
Nego, da se vratimo mom prvobitnom moralno-financijskom problemu/pitanju.
Što biste izabrali, da morate glasati, svoj bonus i ujedno otkaz kolege s posla, ili izostanak bonusa i ostanak kolege na poslu ???
P.S. Nešto gledam, baš mi treba ovaj 2.8 objektiv u ovom range-u, uff... gle, 1000 ojra... hmmmm... a šefe, tko bi točno dobio otkaz? aha, onaj jedan lik iz pravne službe, što je neki dan rekao da ne voli fotografiranje...
Mislim, nemojmo osuđivati nešto, što je ono, čisto evolucijski postupak, jel' ... dokazani teorem o sličnosti !!! :-)
jonahhx@gmail.com
http://fotkamipisem.blogspot.com
https://www.facebook.com/fotkamipisem
https://twitter.com/jonahhx1
Pa istinu veliš, i mi smo onomad dobili po 1 KEUR-a i ja kupio 70D. Sad se našto premišljaju, al kad bude novi val restrukturiranja budem kupil širokokutni.
OdgovoriIzbriši