Dva dana prije polaska, taman kad smo počeli pripremati robu, opremu, pance, skije, čuda svakakva, nestane struje. Ovdje kod mene, mi spadamo pod HEP Velika Gorica, jel' naiđu dva oblaka, nestane struje. Ako padne litra kiše, nestane struje. Taj četvrtak prije polaska, pale 3 pahulje snijega, odmah nestalo struje. Nekako uspijem dobiti info telefon njihov, kvar je negdje na dalekovodu, ekipe idu na teren. Obustavljamo pakiranje, zamotavamo se u deke i vježbamo skijaške uvjete, moj profesor matematike je uvijek govorio "priprema i analiza su 80% rješavanja problema". Centralno ne radi, jer je pumpa na struju, naravno. Niti 8 sati poslije, dolazi struja. Naravno, kako je ta dva dana vani bilo -10, centralno nije radilo par sati, i lož ulje se počelo parafinizirati, i jednostavno je pregusto (usprkos ubacivanju one tekućine protiv smrzavanja i grijaćih silikonskih kabela oko cijevi), tako da nastavljamo simulirati skijaške uvjete doma.
Slijedeći dan, petak, dan prije polaska, krenem ja pripremati polako i tehniku, laptop, fotić, ajde, reko da posložim i putovnice od klinčadije, slučajno ih prelistam, kad ono od klinca putovnica istekla prije 15 dana !!!! Jaoooo, da mogu, uši bih si odgrizao od muke. Nailazi u glavu slika da sam pogledao putovnice negdje u 10. mjesecu i vidio da uskoro istječe, te rekao supruzi nešto tipa "e, malom putovnica još malo vrijedi, moramo izvaditi novu", ona je rekla "ahaaa", ja sam rekao "ahaa", i oboje smo zaboravili na to.
Supruga prvo u šoku, a onda munje i gromovi, ljuta, tužna, nervozna, svađa se sa nebom, sobom, vlasti, državom,... Ja sam šutio. Ustanovio sam da ona ponekad, kad ja ne odgovorim, ipak zašuti.
Zovem MUP, nema spasa, osobna se čeka 3 tjedna, jedino žurna putovnica, može biti tek u ponedjeljak. Malog u auto, Petrinjska, foto studio, slikanje, šalter, pošta, uplatnica, šalter, šalter, šalter, i niti 4 sata poslije, zahtjev za žurnom putovnicom je predan.
"Gospođo, dakle, onda, u ponedjeljak je putovnica sigurno gotova?"
"Gospodine, pa ja ne znam što će biti sutra, a kamoli u ponedjeljak, nazovite oko 10h u ponedjeljak da vidite da li je gotova"
Subota i nedjelja prolaze u razočaranju, nervozi, režanju i siktanju, najgore što ne možemo nikoga optužiti, pa se međusobno koljemo. U međuvremenu vrtimo milion kombinacija, ja sa klinkom na skijanje, supruga kasnije sa klincem, ona sa malom, ili ja sa klincem, mi sa klinkom, jedno se vraća po njega, ili ... uglavnom, sve permutacije i kombinacije se odbacuju zbog nekog razloga, pa na kraju odlučujemo svi čekati taj ponedjeljak.
U ponedjeljak ujutro, sve potrpamo u auto, i zovemo MUP već od 9h. (Mogućnost da putovnica nije gotova nitko ne spominje, mada oboje strepimo od toga, samo ne pokazujemo onom drugom)
09:00 - nazovite iza 10h, nisu još stigle putovnice
09:15 - nazovite iza 10h, nisu još stigle putovnice
09:30 - nazovite iza 10h, nisu još stigle putovnice
09:45 - nazovite iza 10h, nisu još stigle putovnice
10:00 - nazovite iza 12h, nisu još stigle putovnice
10:15 - nazovite iza 12h, nisu još stigle putovnice
10:30 - nazovite iza 12h, nisu još stigle putovnice
10:45 - nazovite iza 12h, nisu još stigle putovnice
U 11h krećemo u grad, parkamo se u Đorđićevoj, i čekamo (primjećujem još 4-5 parkiranih automobila sa skijama na krovu i nervoznim vozačima, nekako mi lakše bilo).
12:20, imamo putovnicu!!!
Krećemo.
Stižemo.
Sve je ok, osim što se supruga pjeni, jer se prosula sol u jednoj torbi koju je stavila u neku vrećicu. Stručno je tješim, ima još jedna sol, ja stavio u drugu torbu onu u plastičnoj dozi, friško kupljena, puna.
U utorak, prvi dan našeg skijanja, pokušavamo klinku ubaciti u školu skijanja. Lik ljubazan, ali to je sad, naravno, problem, grupe već treniraju 2 dana, ona će kasniti, najbolje da uzmete 2 sata instruktora, da je malo pripremi, mora znati sama na lift (što trenutno ne zna). Supruga krene kukulelati, ja u plač, pa mi smo siromašni, živimo od socijale, pa prodali smo zadnju njivu da bi došli ovdje, ako nešto pod hitno ne naslijedimo, ovo nam je vjerojatno zadnje skijanje, jedva smo vinjete platili, imamo točno 5 pašteta i 6 sarmi za ovih 5 dana da preživimo u apartmanu, pa daj čovječe smiluj se, na kraju se ispostavi, lik je Slovenac, odmah uspostavimo dobrosusjedske odnose, dobijemo 10 % popust i kompromisno se nađemo da klinka odradi 1 sat sa trenerom, a onda slijedeći dan u školu. Ok, sve štima, termin je 13h.
Do 13h, mi sa klinkom napravimo 10-ak spuštanja na plavom liftu, naučimo je i sami da ide na lift, ali neka, svakako će joj dobro doći i taj sat.
Čekamo na lokaciji već 15 minuta ranije, 12:45.
Nema instruktorice (Lik je u međuvremenu javio da će doći neka ženska).
12:50
12:55
13:00
13:15, već cupkamo nervozni, počinje smrzavanje. Osjećam se beskorisno kao sisa na vepru. Propitkujemo, nalazim ispostavu te škole na stazi, provjeravaju, u sustavu je zabilježeno ali instruktorici nije nitko prenio. Dok su je našli, dok je došla, 13:22.
Odmah vidi da mala nema štapove i govori da sutra mora imati, za školu. Nama čudno, jer dosad u nijednoj ski školi u početnim nivoima nisu trebali štapovi.
Obzirom da je bilo toliko kašnjenje, računamo da će produžiti sat do 14:20. Aaa, jok, ona ima već dogovorenu školu, tako da nam vraća klinku u 12:05. Od muke vadim iz džepa jakne pljosku sa djedovom rakijom, najbolje sredstvo za podsticanje boljeg krvotoka na -8 stupnjeva, podigla bi Isusa iz mrtvih dan ranije.
Popodne, vraćam se opet kod onog lika od ujutro, prepričam sve za kašnjenje i štapove, da, da, veli, trebaju štapovi jer ovi su sad odmakli već 3 dana sa školom, pa će učiti svakakva čuda, opet ja psujem naše, on svoje i ko nas to zavadi, daje nam zbog kašnjenja 10% popusta za školu i iznajmljuje još štapove. Odosmo sretni i zadovoljni.
Sutra, ski škola, samo što smo došli, onaj koordinator, uze one štapove i kaže, ovo vam ne treba, što ste to donosili ??
Kak' sad ne treba, vaša instruktorica i ovaj dole u ski depou kaže da treba, mi iznajmili samo zbog toga. Ma jok, nećemo raditi sa štapovima, vratite ih, a oni se i ne iznajmljuju, nego su u kompletu sa skijama!!!
Jbte, k'o je tu lud ?? Ak' ovi i nisu ludi, toliko su blizu da se razlika i ne opaža.
Popodne, opet kod lika, nema ga više, sad je tamo neki drugi, pa dok sam objasnio situaciju, on se kune da mi ne može vratiti lovu, jer se štapovi ne iznajmljuju, oni su u kompletu sa skijama. Imam li račun, naravno, nemam, jer mi je ostao u apartmanu.
Sutradan, nosim račun koji srećom nisam bacio, opet nema onog bandita Slovenca, ali uspijevam vratiti faking štapove i dobiti lovu nazad, hvatam razgovor na njemačkom kako ga komentiraju dok mi je vraćala lovu na blagajni, on je štapove zaveo pod "štapovi + kaciga". Banda slovenska :-)
Zadnja večer u apartmanu, ide supruga zgrijati mlijeko, kresne šporet (ima one 4 električne ploče), i baš nestane struje. Veli ona "Pa mi gdje god dođemo, nestane struje". Kidam se od smijeha, ali kroz prozor vidim da okolo ima, svuda svijetli, izađem na stubište, također ima struje. Samo u našem apartmanu nema. Detektivskom dedukcijom zaključujem da je možda izbacio osigurač kad je ona kresnula peć, pronalazim kutiju u zidu u hodniku, nekako obijam onu bravu, dižem fidovku sa "0" na "1", i eto svjetla opet !!!
E, da, dole u prizemlju su bile kao neke zajedničke prostorije, i bio je stolni nogomet. Naigrali se k'o blesavi. Svaku večer sam oderao klinca i suprugu. Znam, znam, žestok sam k'o zmajev dah.
Vratili se doma. Opet se prosula sol, ona plastična doza se raspala, sve se isulo opet u torbu. Sad se ja pjenim.
Sve u svemu, kao što vidite na slikama, bilo je tak-tak. Nije vrijedno djedove njive.
jonahhx@gmail.com
http://fotkamipisem.blogspot.com
https://www.facebook.com/fotkamipisem
https://twitter.com/jonahhx1
Nema komentara:
Objavi komentar