Ha ??
Ok, pretpostavljam, od rodbine, jedan tetak, drugi tetak, hmmm.
I naravno, frend sa kojim sam tamo davne pretpotopne '89-te maštao da krenemo putem Bukefala i njegovog vlasnika. I tu je još dvoje-troje frendova u igri, za ostale nisam siguran :-)
Sad sam vam u stvari puno pomogao, ako vam je ime iole poznato.
Bukefal je konj, kojeg je na svojim putešestvijama jahao Aleksandar Veliki. I tada, davne 89-te, taj moj frend (sa kojim sam maštao da krenemo tim istim putevima, i koji živi na relaciji Afrika - Gaza - Afganistan, tim prelijepim turističkim destinacijama, ispunjene bradatim turističkim vodičima sa osmijesima hijene, nadasve ljubaznim plemenskim poglavicama sa mačetama i kalašnjikovima i sličnim privlačnim atrakcijama) i ja, mi smo bili zamislili kako ćemo obići krajeve Aleksandrovih osvajanja, ja sam mislio da ćemo to uraditi na biciklima, a frend na konju, kao i Aleksandar, naravno. Sa mačem za pasom i kopljem u ruci, kao i Aleksandar, naravno. Danas, ja bih ipak bicikl promijenio u neki terenac, a frend, vjerujem, i dalje ostaje pri konju. I pri maču, i koplju, naravno.
Bukefal je prvo bio namijenjen Aleksandrovom ocu, kralju Filipu, ali je konj bio divlji, nitko ga nije mogao jahati, pa su ga odlučili vratiti. Tada ga je vidio Aleksandar, tada dječak od 13 godina, i uspio uzjahati. Imaju dvije varijante o tome, jedna je da je pričekao smiraj dana, kada su sjene najduže, pa mu prišao, a konj kad je vidio ogromnu sjenu, mislio je da je to neki veliki čovjek, pa ga pustio da uzjaše. A druga varijanta, puno raširenija, je da je gledajući konja, skužio da se boji svoje sjene, te mu je prišao, okrenuo ga prema suncu, tako da konj ne vidi nijednu sjenu, i onda ga uzjašio. Tada se otac Filip raspao od sreće, pa ga nazvao Aleksandrom Velikim, i da će mu Makedonija biti premala. Bogmač, bijaše u pravu.
Bio je pravi ratni konj, prava zvijer građena od mišića, zubiju i kopita, svega toga nekih 500-700 kilograma. Pa još oklopljeni jahač na njemu, pa borbeni oklopi na konju, to je još cca nekih 300 kilograma!! Nađoh, da je najpoznatija rasa konja, koju su upotrebljavali kao ratne konje, iz Francuske, rasa Percheron. Najveći primjerci su mogli biti i do 190 cm visoki i 1200 kg teški !!! AAAAA, tonu i dvjesto kilograma, sunce ti ljubim, pa kad se takav zaleti u pješadiju, nema takvog koji će ostati na bojnom polju. Razbije ih grudima i koljenima, pokida zubima, zgazi kopitima! Zidne slike obično prikazuju sudar konjice s ubodima kopalja i mahanjem sabljama. Ali u takvom sudaru konj nanosi štetu, a ne čovjek. Jahač je u takvom metežu uvijek male prisebnosti. Takav je i njegov konj, i on, jahač, mora to da iskoristi protiv neprijatelja. Usred urlanja ljudi koji mlataraju oružjem, nagon životinje nadjačava svaku obuku. Konj se rita i propinje kao da je u divljini, rita sve što je iza njega, grize meso koje može da dohvati. Kada konj osjeti da mu se nešto mrda ispod trbuha, on udara kopitima kao što bi udarao zmiju ili vuka. Sve te nagone konjanik mora da upotrijebi protiv neprijatelja. Ali čeoni jahač ima samo jedan cilj – da se probije. Da se kreće. Jahač na čelu vuče ostale za sobom. Ako on zastane, čitav juriš propada. A pogodite tko je uvijek bio na čelu tzv. Zmajevih kandži, poznatog makedonskog klina, taktika s kojom su redom pobjeđivali Grke, Perzijance, pa čak i Indijce sa ratnim slonovima ??!!
Ljudi vjeruju da konji neće pregaziti zbijenu pješadiju, kao što bi ustuknuli pred kamenim zidom. Ali konji su životinje krda i u ludilu juriša pratiće predvodnika i niz liticu. U nazubljenom poretku, kada je zapovjednikov konj sam na čelu, ostali konji ne prate sopstvene oči i čula, nego prate predvodnika. A ako je predvodnik dovoljno hrabar ili lud, i ako ga mamuza dovoljno žestok jahač, ostali moraju da prate. Isti nagon koji bi poveo krdo preko ivice provalije poslaće ga u masu pješaka.
Ngedje su zapisali, "Dobar vojni konj mora da bude pomalo lud, a njegov jahač potpuno." :-)
I pazite sad, makedonci su bili poznati po dugačkim kopljima, nekih 5-6m, dok su grčka i perzijanska koplja u to vrijeme bila negdje oko 4m. Ali koplje od 6m se mora držati sa dvije ruke, pa je taj jahač upravljao sa ovakvim monstrumom od konja isključivo nogama i naginjanjem tijela !
Ono što mene fascinira, je da je Bukefal preživio sve te godine ratovanja, i na kraju umro od starosti !!! Doživio je nekih 25-30 godina, što je i za današnje konje uz svu veterinu i lijekove, dobar životni vijek !!
Aleksandar je sahranio Bukefala sa svim državnim počastima i dao sagraditi grad oko njegovog groba, Bucephala, današnji Jhelum u Pakistanu.
Nakon dvije godine istraživanja, uspio sam se domoći prave original slike Bukefala, uslikane sa starim crno bijelim fotićem službenog fotografa Aleksandrovog pohoda na Perziju, i sad mi je potpuno jasno zašto je taj konj bio veličanstven i kako je postao najpoznatiji konj na svijetu !!! :-)
Inače, preporučam svima pročitati genijalnu knjigu o Aleksandru i njegovom pohodu (ja sam je progutao za dan i po):
Steven Pressfield: The Virtues of War: A Novel of Alexander the Great
I još jedna, totalno opičena, o Aleksandru Velikom, pisana sa točke gledišta njegovog konja, Bukefala (dakle, u prvom licu, kao Bukefal):
Katherine Roberts: I am the Great Horse
a rupe u znanju popunjavam još sa ovima:
Robin Lane Fox: Alexander the Great
Patrick, Sean: Alexander the Great: The Macedonian Who Conquered the World
Joyce Carol Thomas: Alexander the Great in His World
pa koga zanima Aleksandar i malo povijesti, neka udari :-)
Baj D Vej, satrao sam i slijedeće knjige od Pressfield-a, ne znaš koja je bolja, samo krenite čitati:
Gates of Fire (bitka na Termopilu, Spartanci, 300)
Last of the Amazons (naravno, Amazonke)
Killing Rommel (isto pregenijalna, natjeravanje Rommela po pustinji)
Sad će i 12. mjesec, blagdani, ležanje doma na kauču uz mljackanje i pivo, pa se pripremite na vrijeme :-)
jonahhx@gmail.com
http://fotkamipisem.blogspot.com
https://www.facebook.com/fotkamipisem
https://twitter.com/jonahhx1
Nema komentara:
Objavi komentar