Prije koji tjedan, taman sam prodavao zjake doma na terasi i razmišljao o onoj staroj izreci prema kojoj bigamija znači imati ženu više, a monogamija znači to isto, dođe Ona Moja, počne se derati s vrata, skače u zrak, baca torbu, urla, "YEEEEES, nećeš nikada pogoditi što sam dogovorila!!"
- Ajd', onda neću niti pogađati (ne sudjelujem u događajima gdje je vjerojatnost ostvarivanja istog nula, zato nikad ne tražim povišicu nego radije dam otkaz i sl.)
- Ma daaj, ajde probaj ipak pogoditi, evo da ti pomognem, nešto što se nije dogodilo svih ovih 11 godina kako imamo klince !
- Hm, pa to nije teško, tvoja mama neće doći ili nazvati cijeli tjedan ??!
- E, baš si bezobrazan, sad ti neću niti reći!
- Ok, ne moraš...u sebi počinjem brojati.. jedan, dva, tri četiri, pet, šest
- UZETI ĆE NAM KLINCE FRENDOVI CIJELI VIKEND !!!! YEEES!!! a kad ih odvezemo, MIIII ćemo imati romantični vikend samo za nas !!!
- zapanjen pogled (u sebi "Oooo jebi ga!!"), hm, aaa, ovaj, aha, ok, dobro,... (pričljiv k'o kad sam odgovarao kemiju za 2 u 7. razredu)
petak
Deportirali klince.
Sjeli u auto, krećemo kući. Taman smišljam koji film ćemo nabaciti navečer uz pivkana, kad Ona Moja:
- Pa nećemo valjda doma, sami smo nakon 11 godina, idemo negdje nešto popiti, čalabrcnuti, malo si popričkati, haaaa?
Reagiram na prva dva glagola, parkiram pred prvu pizzeriju gdje znam da ima točeni Staropramen i naručujem veliku pizzu, jer slutim da ovaj vikend kuhanja baš i neće biti. Pa bolje da se napucam dok je prilika.
Nakon pizze, 2 pivkana, i sat i po 'pričkanja' i mog klimanja glavom, krećemo doma. Na Aveniji Dubrovnik, 3 trake, kod Avenue Malla se bacam u lijevu traku, na semaforu zeleno, stisnem gas da malo požurim, ali onako, više podsvjesno, krajičkom desnog oka i perifernim vidom koji samo uvježbani snajperisti imaju, skužim kretanje sa desne strane, tj. stampedo pješaka koji piče preko crvenog svjetla u namjeri da stignu na tramvaj koji je upravo stao sa moje lijeve strane, nekih 20m ispred mene. Kako su 3 trake desno od mene popunjene sa autima, ne vidim dobro te pješake, i u djeliću sekunde, znajući kakvi idioti pretrčavaju svakodnevno ove 4 trake u namjeri da stignu tramvaj (usprkos podhodniku), dižem nogu s gasa i gledam, prilazeći sve bliže, i u nanosekundi vidim, svi pješaci su stali na granici te treće trake i gledaju i čekaju da ja prođem, pa da pretrče dalje na tramvaj, ali jedna baba se ne zaustavlja, ona je u sredini grupe i zapičila k'o da je sedmica na lotu čeka sa druge strane, radi dva koraka i već je na sredini moje trake, ja istovremeno liježem na kočnicu i sirenu, gume dime, pali se ABS, boja s krova se sva nabila naprijed na haubu, asfalt se naborao ispred auta k'o tepih, Onoj Mojoj dvije plombe ispale od sile inercije, a baba se ukopa u mjestu, drhteći se vraća ona dva koraka, unezvjereno gleda ljude oko sebe i sliježe ramenima. Ja samo hladno prokomentiram "C,c,c" i premjestim čačkalicu u ustima na drugu stranu. Tlak normalan, vani sunčano, vlažnost zraka 33%. Ona Moja se trese, ruke drhte, tresu se i oni u susjednoj traci, tresu se ovi na pješačkom, trese se i vozač tramvaja.
Romantični Vikend je super počeo. Ako se po jutru dan poznaje, svašta nas čeka!
subota
Jutro. Tišina. Vani ptičice koncert organizirale, razmišljam "ustat' il' odustat'". Po decibelima sa ptičjeg koncerta, slutim da je negdje oko 7h. Odjednom, vrata sobe se otvaraju s treskom, upada Ona Moja sa nekom tacnom, na njoj neke dvije šalice koje nikad nisam vidio i urla iz sveg glasa tako da su se one ptice vani razbježale: "KAAAVICAAAAA, DOOORUČKIIIIĆ!!!!". Ja se za plafon uhvatio sa sve četiri.
- Otkud te nove šalice, opet si spiskala lovu na gluposti ?
- Idiote, to je ruski porculan koji su nam donijeli TVOJI frendovi, jesi senilan postao ?
- Nisam senilan, već šalice nisam vidio 10ak godina, mislio sam da ih je tvoja mama razbila, pa neće da prizna.
Ajd', popijemo mi tu kavu, odmah meni ideja padne, da spojim ugodno s korisnim, rek'o, ajmo se malo vozati biciklima kroz šumu, pa tamo do dvorca Lukavec i tako. Super, može. OK, nosim fotić, pa ću si malo leptire naganjati, pa ću s 2 udarca jednu muhu, ili kako već, sa 3 udarca 2 bumbara, votever.
Pičimo mi kroz šumu, ajoj, kad su nas napali komarci, ma to su nemani od dvije kile, ono rilce, pa to k'o da slon ide na tebe, i zanimljivo, svi su uvijek bijesni i gladni. S njima nema pregovora. Vade ti krv, brže nego ijedna teta tamo u laboratoriju za krv.
Na kraju je jedino rješenje pobjednički pobjeći, na izlasku iz šume pružim ruku iza sebe i dignem srednji prst. Istog trena me ugrizu dva komarca, i to u ispruženi srednjak, bar mi je onako muški natekao, pokazivao sam svima cijeli dan s ponosom "nek' se nose u q...."
Pređemo kilometar, a Ona Moja, već počela kukati, da njoj je vruće, evo, izgorit' se sad na suncu, točno osjeća kako joj koža cvrči, ajmo se mi vratiti.
Osjećao sam se k'o Mad Max u ovom novom filmu, kad se okrenu i odluče da će krenuti nazad kroz onu ludu nadrogiranu koljačku hordu. Kao što je on pogledao Charlize (Theron) u tom trenutku, nabacim i ja takav pogled, pogledam svoju spečenu spikanu Šarliz, pa se okrenemo i piči nazad u koljevinu. Kosovo polje je nevini dječji piknik, šta smo mi prošli u toj šumi. Remen od fotića sam namotao oko ruke, stavio macro objektiv na fotić jer je najdeblji, najteži i najdulji od ovih koje imam, i krenuo mašući s njim kroz krvožedne nemani kao Sauron onomad u onoj prvoj bici prvog filma o Gospodaru Prstenova, pokušavajući, ako ne ubiti, a ono bar teško raniti pokojeg komarca. Obzirom na učinak, imao sam osjećaj kao da sam bike-om ujahao u Tartar, zemlju Titana, jer su ove nemani bivale sve veće i veće, a moj osjećaj da smo daleko od kuće, Rvacke, planete Zemlje sve jači jači.
Za one koji ne znaju (a zanima ih, Tartar je mračna provalija ispod Hada u kojoj je Zeus zatočio Titane. Nakovanj bačen s Olimpa padao bi devet dana dok ne stigne do zemlje i još devet dok pod zemljom ne stigne do Tartara).
Doma ručak, malo spavanja, navečer idemo u grad, kupio ja ulaznice, idemo gledati neku predstavu, ima teatar EXIT sad preko ljeta u Muzeju za umjetnost i obrt predstave svaki dan. Dogovorimo se sa kumovima (i oni svoje klince odfurali baki, pa slobodni) naći u nekom malo restoranu (kad mi je kum počeo objašnjavati di je to, moja Šarliz je rekla da je ona čula za taj restić i da zna di je to, pa odustanem od kumovog GPS navođenja i bahato kažem "19h, biti ćemo tamo prije vas"!!!
Otvorim ormar, počnem se oblačiti, kratka majica, trapke trofrtaljke, znate one, do ispod koljena malo, i neke sandale kožne, kao polunatikače ih koristim, vani je 32 stupnja. Šarliz kad me vidla, odma' slom živaca.
- Jes' ti normalan, ček, u TOME misliš ići ?
- Pa da, pa vani je 100 stupnjeva, šta ?
- Idemo u KA-ZAAAA-LII-ŠTEEE!!!! Pa nemreš tamo, k'o da si na plažu krenuo !!!!
Kako je meni moja Šarliz najvažnija i njeno mišljenje najbitnije (a i nada za sex umire zadnja), presvlačim se u duge traperice i nađem jedne super lagane kožne cipele, davno kupljene, ali nošene tek koju stotinu kilometara, mog'o bi sa njima do Aljaske!
U autač, grad, sparkamo se kod Lisinskog, krenemo prema pothodniku, kad odjednom, Šarliz opet krene urlat':
- Pa stvarnoooo, TIII NIISIII NORMALAAAAAN!!!
- Kako, pa šta je sad? (dižem ruku, turam nos u pazuh, sve je u redu, pa nema 20 dana kako sam se tuširao)
- U OVIM cipelama ideš u kazalište ? SA MNOM ? Pa samo me sramotiš, pa pogledaj na šta liče, bla bla bla bla ??!!! I još se s kumovima idemo naći, pa šta će oni reći ??!!!
Pogledam cipele, i sad, baš ono, ako mikroskopom pogledaš, možda bi samo neki profić skužio da su đonovi maaalo, al' onak' stvarno malo skrzani. Ma ono, ima 2-3 ogrebotine, malo ona guma izgrebana, pokoji komadić se maaaaaloooo odvojio. Čemu panika?? Pa ne idemo na Igmanski marš, sunce ti ljubim!
Šarliz popizdila skroz, već ulazimo tamo dole kod stepenica, vuče ona mene u onu prvu trgovinu, puna trgovina tenesica i svih tih điđa miđa cipela što izgledaju kao tenesice.
Evo, vidi ove, ove, pa ove, evo ti ove...
Ništa se meni tu ne sviđa, ali na kraju police, skužim jedne, rek'o, ajd' da probam. Dajte mi 42 broj. Probam, ma malo tijesne.
- Imate 43 ?
- Nemamo
Ja sav sretan već oblačim svoje cipele i već sam na vratima, ali moja Šarliz, iskusna veteranka šoping bitki, kad nešto upilji, onda tu nema...
- A da nemate možda u nekom drugom vašem dućanu, možete provjeriti?
Gledam prodavačicu molećivim pogledom, ali aždaja (znate onu, aždaja je aždaji sestra) se hvata telefona i izjavljuje da ima tamo negdje u dućanu u Draškovićevoj baš 43, evo rezervirala.
Pogled na sat, već je prošlo 18:30, ženo, nećemo stići, ajde budem ja to pogledao slijedeći tjedan, pokušavam odgoditi neodgodivo.
Ma jok, pičimo pješice jer nema tramvaja nikad kad ga trebaš, puf pant, slalom po Zrinjevcu, stižemo nekako tamo, probam ja, ajde ove su super, i dalje malo stežu u širinu, ali Šarliz poprijeko gleda, te vadim karticu, plaćam na 100 rata, Šarliz traži da odmah obučem nove, a nosim u kutiji stare.
Izlazimo van iz dućana, već je 5 minuta do 19h, ajde, di je taj restić ? Zna ona, to je u Teslinoj, dole negdje na kraju, kod Vinodola, pa još niže. Pičimo tamo, puf pant, cipele stežu, jbga, mislim, pa nove su, dok se koža razgazi, al' već nakon 200m sprintanja osjećam da stežu malo i više, malo i proklizavaju, šta je meni ovo trebalo? Stižemo na dno Tesline (ma to vam je ono, drugi kraj grada skoro), nema tog restića nigdje. Vadim mobač, zovem kuma, veli on, ajoj, pa nije to tamo, to je u Petrinjskoj (50m daleko od onog dućana gdje smo uzeli cipele). Mislim u sebi, što bi sad Mad Max uradio pravoj Šarliz, al' lako je njemu, on ima kuburu, mačetu i pun šleper kerozina, ja samo mačetu i u centru grada sam, ne bi to valjalo.
Nakon ultra maratona, stižemo u restić.
Kum u natikačama, kratke hlače i majica "I survived Octoberfest", kuma u japankama, kosa u repu samo sa gumicom stegnuta, jer ju nije stigla oprati.
Ja k'o idiot vučem onu vrećicu sa kutijom od cipela, a nožni prsti hoće da mi iskoče iz ovih novih cipela, pulsiraju, k'o ona vena na Bandićevom čelu kad mu netko fontane spomene. Da sam bar nokte na nožnim prstima odrezao, možda bi bilo lakše.
Mala digresija, sad se sjetih vica:
Otišla dva crnogorca na bazen, i sad se jedan popne gore na skakaonicu, dođe nogama do ruba daske, a ovaj mu odozdo viče:
- Auuu, pa odavde mi izgledaš k'o orao!!
- Štoooo, jel' zbog građe? (Širi ramena i uvlači trbuh)
- Ma joook, zbog noktiju
Pivkan, jedan, dva, pičimo na predstavu... opet hodanje, jbte, ak' me vidi tko iz atletskog saveza, uzet' će me u reprezentaciju.
Dođemo tamo, svi u japankama i kratkim hlačama, samo ja stojim k'o profesor među njima u dugim hlačama i glanc novim super tijesnim cipelama. Da nisam ćelav, vjerojatno bih i kosu na razdjeljak imao. Komentiram naglas da svi čuju, "Jbte, pa ovo, svi k'o da su na plažu krenuli. A kuuultuuureee..."
Sjedamo u neku prostoriju, počinje predstava, a meni oči suze, prsti počeli oticati, gledam kako da se izujem a da nitko ne primijeti, al' tako je tijesno da ne mogu ni noge premetnuti niti ispružiti. Lud. Razmišljam, koji će q... Mad Maxu Šarliz uopće, pa jel' mu nije bolje samome?
Nekako preživjeh do kraja predstave, izlećem van na ulicu, a ovo troje, laganica, s noge na nogu, eto njih vani za 20 minuta. Pa postaću Jeti uskoro, ako ne skinem ove cipele, bit' će mi stopalo broj 55. Taman kad sam se poveselio da gibamo prema autu, pada dogovor za još jedno pićence. Moja Šarliz predlaže "Ajmo malo i prošetati, uvijek samo sjedimo, ajmo tu do Cvjetnog, pa to nam je blizu".
Pa gdje je blizu, sunce ti ljubim, pa kao da umirućem u Sahari kažeš, evo tu je oaza, samo još 100m. A on puže zadnjih 30 centimetara već dva dana!
Dopužem do Cvjetnog, zauzmemo tamo busiju i svo zlo iz sebe tjeram sa hektolitrom piva. Ne pomaže previše, jer gdje god pogledam, svi su u japankama. U neka doba, krećemo prema autu, hramljem, šepam, vučem se, i čim smo se rastali od kumova, padam k'o zadnji pjanac u neki park, (sjedam u pseće govno, ništa mi ne smeta, ima i gorih svjetskih problema, to se samo budale živciraju oko toga, evo pogledajte recimo probleme tijesnih cipela), skidam cipele, trgam onu vrećicu, kutiju i oblačim STARE super ultra premekane komforne cipele!!!
Do auta LEETIIIM u troskocima, preskačem kante za smeće, verem se po kandilaberima, a moja Šarliz potpuno krivo zaključuje da sam pijan i da će ona voziti!
nedjelja
Lavor. Ledena voda. Namakanje. Nema boljeg osjećaja na svijetu !!! Niti sex, niti droga, niti alkohol, cigarete, bilo što, neeemaaa ga, nego kad uroniš izranavljeno stopalo u ledenu vodu. Ma jok. Ma zna moja Šarliz šta treba pravom muškarcu: TV, pivica i noge u lavoru cijeli dan! Čak se ponudila i da ode po djecu, a ja da odmaram.
Morati ćemo ponoviti ovako nešto.
 |
| Photo by marcolm |
jonahhx@gmail.com
http://fotkamipisem.blogspot.com
https://www.facebook.com/fotkamipisem
https://twitter.com/jonahhx1
-
Potekle mi suze....
OdgovoriIzbriši